elektroenergetika
ELEKTROENERGETIKA
VESTI

FIRME
BAZA EE

EE BLOG
DOGAĐAJI

FAKULTETI
KNJIGE

ČASOPISI
POSLOVI

LINKOVI
SISTEMI

ISTORIJAT




VESTI SRBIJA < PRETHODNA SLEDEĆA >

12 Nov 2007 - gjavnosti
Gradnja nuklearke na referendumu

9 Nov 2007 - b92
Obnovljivi izvori energije u Srbiji

9 Nov 2007 - danas
Pocela montaza opreme

7 Nov 2007 - blic
Grejalice gutaci struje

7 Nov 2007 - b92
CEZ: EPS na berzi za tri godine

5 Nov 2007 - politika
Ista cena struje u novembru

5 Nov 2007 - 24sata
Studentima tehnike posao nude 43 kompani

< PRETHODNA EEEEEE SLEDEĆA >

Prikaz 5160 do 5166 od ukupno 5591 vesti Srbija



Web Analytics


9 Nov 2007 - b92 - Obnovljivi izvori energije u Srbiji

Korišćenje obnovljih izvora energije (OIE) je u današnjem svetu obaveza, a ne samo jedna od mogućnosti, kako je to bilo nekada. Zemlje sveta su, više nego ikada suocene sa problemom obezbđenja sigurnosti energetske ponude. Da je briga opravdana pokazuju i projekcije budućeg energetskog razvoja, prema kojima će (za period 1995-2020. godine, a pri današnjoj energetskoj politici) svetska energetska tražnja porasti za 65%, a emisija ugljendioksida za 70%. Preciznije, do 2020. godine, prosecna stopa rasta tražnje za energijom biće 2% godišnje. U isto vreme, a kao potvrda da svet ne sedi „skrštenih ruku“, projekovana prosecna stopa rasta potrošnje energije iz obnovljih izvora energije iznosiće 2,4% godišnje. Iako ovi izvori ne mogu rešiti pitanje energetske bezbednosti, oni svakako mogu pomoći u povećanju sigurnosti zadovoljenja stalno rastuće tražnje za energijom. Cineći 13% energetske ponude sveta, ovi izvori nisu dovoljan, ali su neophodan uslov održivog energetskog razvoja zemalja. Bilo pojedinacno, bilo kroz grupacije i organizacije kojima pripadaju, zemlje sveta su proklamovale i kvantitativno i kvalitativno promociju i upotrebu energije iz OIE. Srbija se po tom pitanju ne razlikuje od ostalih zemalja sveta. Ono po cemu se razlikuje jeste nepostojanje kvantitativnih pokazatelja i definisanih nacionalnih ciljeva upotrebe ovih izvora, niti kontinuiranog napora na promociji njihove upotrebe. Procedure kojima se omogućava njihova primena nisu dopunjene i poboljšane, niti je kvantifikovan procenat udela njihovog udela u budućoj energetskoj ponudi, a o udelu u proizvodnji elektricne energije, ili nacinima privlacenja privatnih investicija da i ne govorimo. Nasuprot Srbiji, planovi razvoja upotrebe i tehnologija OIE ne samo u zemljama EU, već i kod nacih suseda, pokazuju spremnost i opredeljenost tih država da u budućnosti ova vrsta resursa zauzme još veći procenat njihovih energetskih bilansa - ne toliko kvantitativno koliko kvalitativno, odnosno u sferi podizanja sigurnosti i pozdanosti energetskog sistema. Primer Srbije u toj oblasti nije pozitivan, i pokazuje kako ne treba raditi kada je u pitanju ustanovljenje i podizanje ucešća OIE u energetskoj ponudi zemlje. Da bi neka zemlja uopšte mogla da razmišlja o promociji OIE, potrebno je da raspolaže ovim izvorima. Sa potencijalom OIE od 3.83 mil t oe (tona ekvivalentne nafte), Srbija itekako ispunjava ovaj uslov. Oko 10% ovog potencijala je pogodno za proizvodnju energije iz malih hidroelektrana. Iako je još 2004. godine usvojen novi zakon o energetici i Strategija razvoja energetike, u kojoj je „korišćenje OIE i novih energetskih tehnologija“ jedan od pet proklamovanih prioriteta budućeg razvoja, danas, cetiri godine od tada, još uvek govorimo o potencijalu potencijala, a ne o realno ostvarenoj proizvodnji iz malih HE. To najbolje znaju oni koji su pokušali svih ovih godina da izgrade ili bar dođu do dozvola za izgradnju malih HE. Privatni investitori su bili ne samo spreceni, već jasno opstruirani u procesima realizacije svojih zahteva. Razloge ne treba tražiti u nesposobnosti i birokratizaciji aparata, već u nespremnosti onih koji vode, da se u energetski sektor Srbije uvede konkurencija, podigne efikasnost, smanji uvozna zavisnost i negativni uticaji na okolinu, razvije domaća industrija, i podstakne zapošljavanje lokalnog stanovništva. Tihi bojkot resorno zaduženih, i na taj nacin onemogućavanje investitorima da ucestvuju u upotrebi i proizvodnji energije iz malih HE, direktno dovode do narušavanja sigurnosti klimave energetske ponude zemlje. To je posebno jasno u pretpostavljenim slucajevima prekida napajanja energijom (npr. elementarne nepogode), tj. situacijama moguće neraspoloživosti prenosne mreže, kada se javlja neophodnost nastupanja lokalne distributivne mreže. Razlog je monopolski položaj svega što spada u elektroenergetski sektor Srbije - bilo da je pitanju monopol u proizvodnji elektricne energije, njenom prenosu, distribuciji, bilo monopol politicke stranke nad energetskim sektorom. Svaki monopol košta, a cenu ne plaćaju ni politicke stranke, niti izmišljene kreditne organizacije, već građani Srbije, kroz racune za utrošenu elektricnu energiju. Iako postoje razne studije, najviše se barata sa podacima da u Srbiji postoji približno 860 pogodnih lokacija za izgradnju malih HE (manjih od 10MW), što bi omogućilo instalisani kapacitet snage 455MW, odnosno godišnju proizvodnju 1,6 milijardi kWh elektricne energije. Ako se zna da je sa tom snagom moguće zadovoljiti potrebe pola Beograda, a proizvedenom elektricnom energijom njegove dvomesecne potrebe, onda je zapostavljanje izgradnje ovih objekata u energetskom bilansu i razvoju Srbije ne samo neefikasno, već pre svega nemoralno. Tome treba dodati i podatak, da je npr. ugovoreni uvoz elektricne energije EPS-a za 2007. godinu 35% (567 miliona kWh) od moguće proizvodnje elektricne energije u malim HE. Da li je to neefikasnost, nemoralnost ili možda i zloupotreba položaja? Jer, ne treba zaboraviti da predstavnici ovog javnog preduzeća, kao i njihovi nadređeni obavljaju delatnosti od javnog, a ne privatnog interesa. Da li imaju pravo da elektricnu energiju uvoze, a da se pri tome mnogo više od kolicine ugovorenog uvoza moglo proizvesti u zemlji? Srbija dnevno baca 4,4 miliona kWh elektricne energije, koja bi se mogla proizvesti iz malih HE. Izracunato prema ceni kWh od pet evrocenti, Srbija baca 220 hiljada evra dnevno, odnosno 80 miliona evra godišnje! Za taj iznos je moguće instalisati oko 80MW snage iz malih HE, odnosno sa tim novcem (koji odlazi u nepovrat, jer se ovaj potencijal ne koristi) za 5,7 godina se moglo izgraditi svih 860 lokacija. Da li treba podsetiti da je prošlo sedam, odnosno cetiri godine od usvajanja zakona o energetici, kojim je upravo proklamovana upotreba OIE, posebno energije iz malih HE? To nije sve. Pored evidentne pogodnosti koju „neko“ ostvaruje stalnim uvozom elektricne energije, dozvoljava se još jedan „nonsens“ – zaustavljeno je investiranje u proizvodnju energije iz malih HE, tacnije onemogućen je „investicioni bum“ koji u srpskim uslovima nije više pitanje izbora, već razvoja. Nemoguće je da prođe nezapaženo da je npr. prethodni ministar energetike svojim necinjenjem otvorio prostor za ovakvo delovanje. Dozvoljeno je da jedan monopol bez sumnje nisko transparentan probere lokacije, i na taj nacin stavi „šapu“ na određene vodotokove. Kada se tome dodaju nerealne „naduvane“ investicione vrednosti, jasno je da nije u pitanju delatnost od opšteg interesa. Pogubnost monopola EPS-a odavno je jasna. Ali dodatni problem jeste što takav status, iz kojeg proizlazi njegova nekonkurentnost, neefikasnost i neprofitabilnost rušilacki deluje na ostale delove energetskog sektora, što je upravo vidljivo i na primeru OIE. Potreba, ali i stvorena obaveza Srbije da pripremi Plan primene evropske direktive kojom se promoviše upotreba OIE (potpisivanjem Ug.o zajednici za energiju JIE 2006), će ostati samo „mrtvo slovo na papiru“ (kao već toliki broj dokumenata) ukoliko se propisima ne obezbedi mogućnost izgradnje i proizvodnje elektricne energije van EPS-a. Po jasno donetim i kompletnim propisima, neophodno je obaviti licitaciju za dodelu koncesija za izgradnju malih HE, uz obaveznost (a ne preporuku) da uslovi budu podsticajni za buduće investitore, bilo kroz razne subvencije i olakšice, bilo kroz mehanizam „povlašćenih cena elektricne energije iz OIE“ (feed-in-tariff). Ovaj mehanizam je u upotrebi u gotovo svim zemljama koje promovišu upotrebu OIE. Koliko je to znacajno za zemlje pokazuje, recimo, primer Estonije u kojoj je hidroenergija bila zapostavljena do kraja 90-tih godina, da bi već 1999. godine, OIE u energetskoj ponudi ucestvovali sa preko 10%. Novim energetskim zakonom (iz 1996. godine) definisana je obaveza energetskog monopola (Eesti Energia, koji pokriva celu proizvodnju i distribuciju elektricne energije (kao Elektroprivreda Srbije) da kupi elektricnu energiju od malih proizvođaca koji koriste OIE i to po ceni koja je 90% cene elektricne energije za domaćinstva. Ovakva mera je rezultirala porastom instalisanih kapaciteta u OIE za blizu 80% (2005/2004), a proizvodene elektricne energije za 11,6%, u istom periodu. Novim zakon o tržištu elektricne energije (koji Srbija nema, niti se može naslutiti da će ga imati) je uvedena i obaveza državnih distributivnih kompanija da kupuju elektricnu energiju iz OIE po ceni od 5,1 evrocenta/kWhi (1,8 puta od trenutne cene). Tome svemu treba dodati oslobađanje od poreza i druge olakšice. Naravno primer Estonije, Slovenije, Ceške Republike je praksa gotovo svih zemalja koje su u bilo kom svom dokumentu o razvoju energetike proklamovale održivi razvoj, sigurnost energetske ponude, i konkurentan sektor. Srbija je takođe opredeljana svim ovim ciljevima, proklamovanim kao nacionalnim, i zbog toga mora otkloniti prepreke za investiranje. Potpuna regulativa mora postojati ne radi drugih, već radi nas samih. Određena prema svakoj vrsti obnovljivog izvora, treba da je podsticajna za investitore, jer oni moraju imati poverenje u budući zakonodavni okvir. Nedopustivo je da se bez ikakvih pravila, državnom preduzeću dopušta izbor lokacija, a da se to brani svim ostalim investitorima u praksi. Još je nedopustivije da se do 2012. godine planira instalisanje kapaciteta malih HE od 61MW, a poznato je da postoji mogućnost instalisane snage od najmanje 455MW (da ne pominjeno studiju Instituta Nikola Tesla po kojem je ta instalisana snaga mnogo veća)! Nedopustivo je da nema spremnosti u realnom životu srpski energetski sektor postane investiciona Meka. Nema razloga da se ne dozvole privatne investicije u izgradnji i iskorišćenju potencijala malih HE. Investitor neće odneti potok, elektranu ili prodati energiju nekom mimo lokane distribucije. Ovo nije prica o tome da li EPS treba privatizovati ili ne. Ovo je prica o potrebi ulaska nezavisnih proizvođaca energije, jer je to nacin da Srbija postane konkurentnija i efikasnija, a naš energetski sektor kvalitetniji i jeftiniji. Na kraju ako država toliko govori o liderskoj poziciji EPS-a i njegovoj uspešnosti, onda nema razloga da se ne dozvoli konkurencija, zar ne?