elektroenergetika
ELEKTROENERGETIKA
VESTI

FIRME
BAZA EE

EE BLOG
DOGAĐAJI

FAKULTETI
KNJIGE

ČASOPISI
POSLOVI

LINKOVI
SISTEMI

ISTORIJAT





Termoelektrana „Snaga i svetlost“

Termoelektrana „Snaga i svetlost“ se nalazi na desnoj obali Dunava, u marini „Dorćol“, u ulici Dunavski kej b.b., na teritoriji opštine Stari grad, u gradu Beogradu. Bila je u funkciji od 1932. do 1969. godine. Predstavlja deo industrijskog nasleđa, značajnih kulturno-istorijskih i arhitektonsko-urbanističkih vrednosti u privrednoj, tehničkoj, društvenoj i graditeljskoj prošlosti Beograda. Ceo kompleks sa okolinom je proglašen spomenikom kulture rešenjem iz 2013. godine.



Tokom dvadesetih godina 20. veka, potrebe za proizvodnjom električne energije su naglo porasle. Pošto je Beograd postao prestonica uvećane države, došlo je do velikog priliva stanovništva, kao i potrebe da se infrastruktura i reprezentacija grada urede prema modernim komunalnim standardima. Stara beogradska centrala na Dorćolu, kao i ostale male centrale u zemlji, imale su stare mašine, mali obim proizvodnje i slabu iskorišćenost. Proizvodnja je bila skupa i neracionalna, sa viškom personala i slabom potrošnjom u domaćinstvima. Za potrebe industrije otvoreni su sopstveni pogoni, tako da udeo industrije u potrošnji struje nije bio veliki. Tarifnom politikom Beogradske opštine, koja je ciljala na zaštitu slabijih potrošača, veštački je sprečavana velika potrošnja, što nije pogodovalo razvoju industrije.

Da bi se ovo stanje poboljšalo, u opštini se razmišljalo o tome da li je bolje popraviti i usavršiti staru beogradsku centralu ili graditi novu. Stručnjaci su uglavnom bili za popravku i usavršavanje stare centrale, s obzirom da za izgradnju moderne centrale nisu bili ispunjeni osnovni preduslovi: dovoljno povećanje potrošnje i pojeftinjenje proizvodnje. Smatrali su da je potrebno usavršiti kapacitete i racionalizovati rad postojeće beogradske centrale. Konstatovali su da nova oprema brzo zastareva, jer je došlo do velikog tehnološkog razvoja turbina i generatora, te da se gradnja nove centrale ne bi isplatila. Procenjivali su da je struja skupa i zbog viška personala u beogradskoj elektrani, koje bi budući strani vlasnik, u slučaju koncesije otpustio i da bi oni onda pali na teret opštine. Smatrali su da je tarifna politika bila pogrešna i da bi se boljom politikom cena omogućio i bolji obrt. Od 1924. je započela obnova stare električne centrale na Dorćolu, koja je uglavnom bila završena do 1927. Ugrađena je nova turbina, nadzidan je jedan i podignut još jedan dimnjak, montiran je i elevator i procenjeno je da bi to bilo dovoljno za narednih sedam ili osam godina, kada bi se zaista moglo pristupiti podizanju nove, moderne centrale.

Međutim, Beogradska opština je 1929. ipak, pod posebnim okolnostima, odlučila da električnu mrežu i centralu da u koncesiju. Naime, u prvoj polovni dvadesetih godina 20. veka obavljeni su obimni komunalni radovi na kaldrmisanju ulica, vodovodu i kanalizaciji, kao i regulaciji i nivelaciji ulica. Svi radovi su finansirani iz zajmova, jer privreda grada svojim prihodima nije mogla da pokrije ove neophodne troškove, bilans u budžetu Beogradske opštine nije bio uravnotežen, rashodi su bili veći od prihoda. Izvori finansiranja morali su biti nađeni u inostranstvu, ali za razliku od predratnog perioda, kada je Kraljevina Srbija, sredstava uglavnom nalazila u Francuskoj, nakon Prvog svetskog rata, francuski kapital, kao i kapital većine drugih evropskih zemalja je angažovan na sopstvenu obnovu. Beogradska opština je oktobra 1927. obezbedila kratkoročan zajam od tri miliona dolara od grupe bankara iz Njujorka (engl. Chase Security Corporation), odnosno od Blerove grupe i to pod vrlo teškim uslovima, sa rokom vraćanja 25. jun 1929. Zajam je iskorišćen za uvođenje osnovne moderne infrastrukture, a delom i za obnovu stare beogradske elektrane. Međutim, kako eksploatacija infraestrukture ne donosi brz profit, vraćanje tog duga je bilo moguće uglavnom putem novog zaduživanja, ulaženjem u začarani krug sve većeg zaduživanja, pod sve gorim uslovima.

I pored protivljenja brojnih stručnjaka, Beogradska opština je početkom 1929. raspisala konkurs za koncesiju za izgradnju i eksploataciju nove električne centrale, zato da bi mogla da isplati zajam od Blerove grupe. Prema uslovima konkursa, ponuđač koji bi dobio koncesiju, imao je obavezu i da isplati preostalu sumu tog zajma, u ime opštine. Na konkurs se prijavilo 16 preduzeća, 14 evropskih, kao i dve jugoslovenske. Kako je opština dala dopunske uslove, dostavljene su ponovljene ponude u znatno manjem broju. Komisija, koju su sačinjavali inženjeri i profesori Beogradskog univerziteta Georgije Pio Uljski, Dragomir Jovanović, elektroinženjer Vasa Ristić, mašinski inženjer Milivoje Obradović, upravnik Direkcije tramvaja i osvetljenja, inženjer Pavle Stamatović, inženjeri Lazar Švabić i Dimitrije Savić, je negativno ocenila sve ponude.

Čitava transakcija je bila dogovorena oko 1. juna 1929, na konferenciji između predstavnika Opštine grada Beograda, gradonačelnika Miloša Savčića, potpredsednika opštine Vojislava Zađine i predsednika opštinskog suda Miloslava Stojadinovića, upravnika Državne hipotekarne banke, predsednika vlade i ministara finansija, pravde i ministra bez portfelja Nikole Uzunovića, kao i putem usmenog sporazuma sa predstavnicima Društva švajcarskih banaka, Alfredom Majerom i Eduardom Tisoom iz Bazela. Komisija je zatim ponovo zasedala 18. juna kada je razmatrala samo četiri ponude, među kojima je bila i ponude Švajcarske železničke banke. Prema izveštaju komisije konstatovano da je ta banka ponudila sva postrojenja koja je opština zahtevala, ali da je potrebno još popraviti ili precizirati veliki broj uslova.

Na dan 29. juna održan je sastanak odbornika i Opštinskog suda, na kojem je izneta sugestija komisije da se prihvati ponuda švajcarske banke kao najpovoljnija. Tom prilikom, gradonačelnik Miloš Savčić je u raspravi otvoreno rekao da se zajam mora zaključiti, jer nije bilo drugog načina da se opština oslobodi obaveza prema Blerovoj grupi, koja je odbijala da produži rok isplate zajma. Na početku rasprave, većina odbornika je bila protiv, ali nakon dužeg ubeđivanja predstavnika opštinskih vlasti, odbornici su izglasali predlog većinom glasova, sa izuzetkom tri odbornika, koji su glasali protiv (Branko Popović, Negoslav Ilić i Jovan Dravić). Među najvećim protivnicima ovakve koncesije su bili Kirilo Savić, koji se protivio koncesiji u načelu, smatrajući posebno ponudu Švajcarskih banaka najnepovoljnijom, i Kosta Jovanović, potpredsednik Beogradske opštine u ranijem sazivu, koji je u štampi pisao o štetnosti ugovora i malverzacijama u vezi sa njegovim zaključivanjem, tvrdeći da je Savčić još 1928. pokušao da ga podmiti, zbog čega je tužen za klevetu 1930, ali je istraga prekinuta, zbog smrti optuženog. S druge strane, dvokat Milorad Bogdanović je pre Drugog svetskog rata podneo krivičnu prijavu protiv opštinske uprave za grad Beograd iz 1929. (Miloš Savčić, Miloslav Stojadinović i Vojislav Zađina), za delo falsifikovanje dokumentacije.

Koncesioni ugovor o snabdevanju električnom energijom, u trajanju od 25 godina, sa Švajcarskom grupom banaka iz Bazela – „Sociétédes Banques Suisses“ i švajcarskim Društvom za elektricitet i pogon (ranija Švajcarska železnička banka) „Société Suisse d’Elect ricité de Traction“ je potpisan u Beogradu, 2. septembra 1929. godine. Ugovor je predviđao da Društvo švajcarskih banaka da pozajmicu opštini od 26 miliona švajcarskih franaka na tri godine, sa mogućnošću produžetka za još jednu godinu. Odredbe osnovnog ugovora kasnije su menjane u pogledu cene struje, modaliteta plaćanja, nabavke uglja, izgradnje postrojenja i niza drugih odredbi.

Posle potpisivanja koncesionog ugovora, Švajcarska grupa je u Bazelu 1930. godine osnovala Akcionarsko društvo „Snaga i svetlost“ (Force et Lumiére), s kapitalom od šest miliona švajcarskih franaka i filijalu u Beogradu sa kapitalom od 66 miliona dinara.Projektovanje, nadzor i postavljanje centrale je povereno Švajcarskom društvu za elektrifikaciju i saobraćaj iz Bazela. Za centralu je izabrana lokacija na obali Dunava, zbog neophodne količine vode za hlađenje i mogućnosti transporta uglja i vodenim putem.

Izgradnja je trajala dve godine. Započela je 23. jula 1930. i grubi radovi su bili završeni na jesen 1931. godine. Građevinske radove sprovodilo je švajcarsko preduzeće uz pomoć jugoslovenskih radnika.Izabrani teren na kome je izgrađena termoelektrana je bio veoma nesiguran. Na 30 m ispod površine tla su se nalazili slojevi peščanog materijala sa neznatnom količinom ilovače. Zbog toga je u tlo termoelektrane ugrađeno 665 stubova, čije je postavljanje trajalo dva meseca. Na stubovima su vršene probe opterećenja od 175–200 t. Za pumpnu stanicu su postavljeni pontoni čiji gornji deo je stajao na 30 cm iznad vode. Za izgradnju termoelektrane ukupno je upotrebljeno 10.000 m³ betona, od čega je 7.000 m³ utrošeno na šipove u temeljima, 700 t gvožđa i 560 t čelične konstrukcije. Od ukupnih investicija, 70 % je utrošeno na izgradnju temelja. Zgrada je izgrađena od mešovitog materijala. Najveći deo sklopa je čelična konstrukcija, dok su izvesni delovi nparavljeni od armiranog betona (nosači bunkera, bunkeri, međuspratna konstrukcija).

Termoelektrana je proizvodila struju napona 6.600 V na 50 Hz. Mada je bila predviđena za četiri, u početku je imala samo tri energetske jedinice. Instalisani su turbogeneratori firme „Brown, Boveri & Cie“. Kapacitet je iznosio tri puta po 6.400 kilovata (19.200 kW) i predviđeno je da se proširuje do 30.000 kW snage. Postojala je i jedna pomoćna turbina od 500 kW, sa generatorom niskog napona.Za potrebe termoelektrane u rečnom toku su izgrađeni luka, mesto za odlaganje uglja dužine 140 m i širine 58 m, sa kapacitetom skladištenja 38.000–55.000 tona uglja (za šest nedelja rada) i kompleks zgrada, sa kotlovskim postrojenja, dimnjakom za odvođenje gasova i pepela visine 85 m, mašinskom halom, razvodnim postrojenjima, upravnom zgradom i kancelarijama, stanom za čuvara, radionicom za održavanje i sanitarnim čvorovima za radnike, zgradom sa prekidačima i rastavljačima.

Osim termoelektrane izgrađena su razvodna postrojenja (podstanice I i podstanice II) i dve transformatorske stanica prenosnih napona 6/0,4 kW radi postizanja veće prenosne snaga, poboljšanja naponskih prilika, kvaliteta električne energije i sigurnosti snabdevanja potrošača. Električni razvod, električna komanda i transformatori su smešteni u sali pored sale sa turbinama.Električna energija se iz termoelektrane sprovodila dalekovodima do trafo-stanica, od kojih je jedna bila u ulici Kneginje Milice (6,3/3,15 kV), gde se struja merila i dalje razvodila u varošku mrežu pomoću 12 kablovskih linija, a druga trafo-stanica se nalazila kod kafane „Mostar“, odakle se struja razvodila pod naponom od 6 kV pomoću 8 kablovskih linija. Dozvola za upotrebu termoelektrane je izdata 23. septembra 1932. godine.

Isporuka struje je započela 26. novembra 1932. godine, postepeno preuzimajući potrošače stare opštinske centrale na Dorćolu. Električna centrala na Dorćolu je zaustavljena u nedelju 14. maja 1933. godine. u četiri sata ujutru, posle 40 godina rada. Osoblje koje je radilo u staroj elektrani je te noći dobilo naredbu da zaustavi mašine i da njen rad prebaci na novu elektranu. Tada je prestao da radi i kran na Dunavu, koji je svakodnevno dizao ugalj s brodova koji su pristizali u dorćolsku marinu i prenosio ga do termocentrale. Kotlovi, turbine i generator iz Stare beogradske centrale na Dorćolu su delimično rekonstruisani i montirani kao privremeno rešenje, nakon Drugog svetskog rata prilikom gradnje TE „Mali Kostolac“, nalazili su se u pogonu od kraja 1948. do sredine šezdesetih godina 20. veka.

Kao datum početka korišćenja nove termoelektrane uzima se 29. maj 1933. Ona je nakon prestanka perioda koncesije trebalo da pređe besplatno u svojinu Beogradske opštine.Izgradnjom Termoelektrane „Snaga i svetlost“ prvi put je počela da se koristi niskonaponska distributivna mreža za napajanje naizmeničnom strujom, koja je znatno unapredila elektrenergetski sistema grada. U ostalim gradovima zamena na mrežu naizmenične struje je išla sporije, i trajala je do 1958. godine. Nakon podizanje termoelektrane pokrenute su i nove ideje o savremenom komunalnom uređenju i funkcionisanju grada. Među takvim idejama je i ideja o uvođenju centralizovanog snabdevanja grada toplotnom energijom, koja je iz tehničko-ekonomskih razloga realizovana tek četiri decenije kasnije.

Za rad termoelektrane je kao pogonsko gorivo u potpunosti korišćen domaći ugalj lignit, toplotne vrednost od 2.000 do 2.200 kcal/kg, koji je stizao železnicom iz rudnika u Kostolcu, udaljen preko 50 km. Izgradnja Termoelektrane „Snaga i svetlost“ predstavljala je prekretnicu u radu kostolačkog rudnika, koji je do tada korišćen za pogon malih kotlova prehrambene i prerađivačke industrije, lokomotiva i brodova. Vlasnici kostolačkog ugljenokopa morali su da investiraju u prugu uzanog koloseka dužine 2,5 km, kako bi omogućili izvoženje uglja na glavni tok Dunava. U pogonu je radilo 14 radnika. Za tehničkog direktora termoelektrane je 1. novembra 1933. postavljen inženjer Dimitrije Savić, koji se na toj funkciji nalazio sve do 15. jula 1945. godine. On je godinu dana proveo u fabrikama parnih kotolova i turbina u Nemačkoj i Švajcarskoj, što mu je omogućilo da se ozbiljnije pozabavi naučno-istraživačkim radom na sagorevanju lignita i kakvoći vode za parne kotlove visokog pritiska.

Godine 1938. dodata je i četvrta energetska jedinica snage 12.500 kW, tako da je ukupna snaga centrale iznosila 31.700 kW. Pred Drugi svetski rat, centrala je snabdevala električnom energijom Beograd sa oko 320.000 stanovnika. Tokom rata su oštećeni termoelektrana i električna mreža. Pred povlačenje iz Beograda oktobra 1944, nemački okupator je centralu onesposobio, ali je tehnički upravnik sa grupom pouzdanih saradnika uspeo da skloni rezervne delove njenih vitalnih sklopova u lagume, tako da je odmah nakon oslobođenja Beograda, mogla biti osposobljena i već novembra 1944. ponovo stavljena u pogon.

Nakon rata u izvršnom odboru NO grada Beograda ispitivana je pravna valjanost ugovora sklopljenog sa Društvom švajcarskih banaka i utvrđeno je da ugovor nema pravnu važnost, s obzirom na malverzacije i falsifikate prilikom njegovog zaključivanja. Tako je rešenjem o nacionalizaciji iz 1947. termoelektrana prešla u državnu svojinu. Dugo nakon rata Termoelektrana „Snaga i svetlost” je bila glavni snabdevač Beograda električnom energijom. Sa industrijalizacijom zemlje i povećanjem potrošnje električne energije, gradske elektrane su zatvarane i podizane su nove van gradova, odakle se struja prenosila dalekovod.

Nakon što je 1967. godine izgrađena nova toplana na mazut, Termoelektrana „Snaga i svetlost” je prešla u hladnu rezervu. Razmatrala se mogućnost njenog pretvara nja u toplanu, radi zagrevanja industrijskihi stambenih zgrada u tom delu Beograda. Međutim, zbog „dotrajalosti“, elektrana je krajem 1969. godine potpuno isključena iz električne mreže, a u njenoj neposrednoj blizini počela je izgradnja Toplane „Dunav“, koja je i danas u funkciji.



Materijalne ostatke Termoelektrane danas čine: zgrada elektrane, kran sa rukavcem (bazenom), pumpna stanica za vodu i filtersko postrojenje.Arhitektura zgrade, kao i čitavog kompleksa, odražava modernistička shvatanja, u evropskoj graditeljskoj praksi međuratnog perioda. Zgrada elektrane je objekat kubične forme sa pravougaonom osnovom površine 2800 m² i skeletnim konstruktivnim sistemom. U konstruktivnom i tehnološkom smislu se sastoji iz tri celine: hala kotlarnice, mašinska sala i komandno-šalterska sala. Hala kotlarnice je trobrodna, sa zajedničkom podrumskom i prizemnom osnovom u armirano-betonskom skeletnom sistemu, sa punim armirano-betonskim obimnim zidovima. U hali se nalazilo 8 kotlova. Na ploče pored kotlova su bili postavljeni kontrolni instrumenti: parometar, vodomer, manometar, daljinsko vodomerno staklo, pokazivač ugljen-dioksida (COT2, kao i ugljen-monoksida (CO) i tečnog vodonika H2, termometar i pirometar.

Mašinska sala se sastoji iz prostora turbo alternatora i prostora pumpi, koji su izvedeni na zajedničkoj armirano-betonskoj podrumskoj osnovi u sistemu čeličnih ramova sa jednovodnim lakim krovovima na različitim visinama. Između hale i kotlarnice se nalazilo pumpno odeljenje, u kome su bili smešteni uređaji za omekšavanje vode za napajanje, postupkom sode i kreča, dva rezevoara pod srednjim pritiskom zapremine 15 m³ za kondenzovanje, destilator za dodatnu vodu, četiri pumpe za napajanje kotlova i četiri pumpe za rashladnu vodu, sa električnim i turbinskim pogonom. Komandno-šalterska zgrada izvedena je u zidanom sistemu, na armirano-betonskoj podrumskoj osnovi i ima dve tavanice iznad prizemlja. Krovna konstrukcija je čelična, jednovodna,[3] pokrivena bakarnim limom. Podovi u elektrani su, s malim izuzecima, od cementnog premaza. Fasade celog objekta zidane su u čeličnim ramovima. Uz zgradu je izgrađen portalni kran s rukavcem u vidu velike mostne, rešetkaste konstrukcije od čeličnih elemenata spajanih zakivcima, koji se kretao pomoću dva sopstvena elektromotora, po šinama položenim uz elektranu i rukavac, dužinom rukavca od pumpne stanice do Dunava (140 m). Bio je nosivosti 6,8 t dužinom od 60 m i ukupnom dužinom kretanja od 108 m. Pokretao ga je dvomotorni uređaj, sa utomatskom zaštitnom kočnicom, koja se aktivirala pri isključenim motorima, kada je na most delovala sila vetra. Pretovarna korpa bila je kapaciteta 15 m³ i kretala se celom dužinom mosta. Ugalj je stizao železnicom ili brodom, koji se sa prevoznog sredstva ubacivao u levak za prihvat uglja u drobilicu, zbog čega nije bilo potrebno stalno pomeranje krana. Dve testeraste drobilice kapaciteta po 40 t/h su usitnjavale ugalj na veličinu kocke. Drobilice su bile spojene pokretnom trakom sa linijama dopremanja, koje su se sastojale od horizontalnih traka, automatske vage, dva elevatora, i dve nadbunkerske trake. Iz četiri viseća armirano-betonska bunkera ukupne zapremine 2.600 m³ ugalj je odlazio preko automatskih vaga u levak kotla. Dva rezervna bunkera zapremine 600 m³ su se praznili u prihvatno okno elevatora, odakle se gorivo prebacivalo u radne bunkere. Rezerva u bunkerima je bila dovoljna za 36 sati rada pod punim opterećenjem (29 sati u radnim i 7 u sati u pomoćnim bunkerima).

Pumpna stanica i filtersko postrojenje se nalaze na kraju rukavca. Pumpna stanica se sastoji od armiranobetonskog objekta, kružne osnove i unutrašnje instalacije s pumpama i cevovodima. Tri vertikalne propelerne cevne pumpe, koje su postavljene u rasporedu zvezde sa visinom dizanja od 75 m i 1.500, odnosno 700 obrtaja u minuti, koga su pokretali elektromotori napona 6.000 V, mogli su se uključivati po izboru. Sa pumpnom stanicom je povezano filtersko postrojenje čeličnim mostom dužine 13,40 m, na kojem su nekada bili postavljeni električni kablovi. Filtersko postrojenje se sastoji od strukture pravougaonog oblika, koja je u unutrašnjosti izdeljena na bazene za filtraciju. Filtrirana voda se transportovala do rezervora u podrumu mašinske zgrade, pomoću dva cevovoda, od kojih je jedan bio od armiranog betona, prečnika 1,5 m, a drugi cevovod od čeličnog lima, prečnika 1,20 m je služio kao rezerva za snabdevanje hladnom vodom. Konstrukcija elektrane je toliko stabilna da se standardnim tehnikama nije mogla srušiti, zbog čega je opstala do danas.



Ovako bi mogla da izgleda obnovljena Termoelektrana „ Snaga i svetlost“